Bismillah

Gramatički, izraz بِسْمِ (bismi) sastoji se od prijedloga بِـ (bi-) i imenice اِسْمٌ (ismun) u genitivu (majrūr). Prijedlog bi- u arapskom jeziku pripada kategoriji ḥurūf al-jarr (prijedložnih čestica) i nosi više značenja: instrumentalno („pomoću“), asocijativno („u vezi s“), kao i kauzalno („zbog“) (al-Zamakhsharī 1987, 1:19). Ova višeznačnost otvara mogućnost dublje semantičke interpretacije izraza بِسْمِ اللهِ (Bismillāh), koji ne označava tek verbalno spominjanje Božijeg Imena, nego i svjesno djelovanje u skladu s Njegovim načelima i voljom. Morfološki, imenica اِسْم (ism) potječe iz triliteralnog korijena س-م-و (s-m-w), koji znači „uzdići se, biti visok, biti istaknut“ (Ibn Fāris 1979, 3:61–62). Neki leksikografi, poput al-Rāghiba al-Asfahānija, navode i alternativni korijen و-س-م (w-s-m), koji znači „obilježiti, označiti“ (al-Rāghib 2007, 40). Prema tome, riječ ism može označavati ono što ističe (uzvisuje) i ono što označava (identificira). Ibn Manẓūr u Lisān al-ʿArab navodi da je ism „ono čime se nešto poznaje i razlikuje od drugoga“ (Ibn Manẓūr 1994, 12:23–24), dok al-Zabīdī u Tāj al-ʿArūs dodaje da ime posjeduje funkciju uzvišenog obilježavanja (al-Zabīdī 1994, 10:109–110). Etimološki, spoj ovih korijena (s-m-w i w-s-m) stvara bogatu dvoslojnu semantiku: ism je „uzvišeno obilježje“ kojim se prepoznaje suština ili status nečega. Na taj način izraz بِسْمِ اللهِ ne označava tek formalni početak, nego čin koji se obavlja „posredstvom Božanskog obilježja“, tj. kroz djelovanje u skladu s Njegovim svojstvima i zakonitostima (al-Rāzī 1990, 1:86–88; al-Bayḍāwī 1988, 1:28). Hermeneutički gledano, u kontekstu Kur’ana, Bismillāh označava započinjanje čina sa sviješću o Božijoj Uzvišenosti, Njegovoj prisutnosti i moralnom okviru koji proizlazi iz Njegovih Imena. Time se ostvaruje suštinska istiʿāna — oslanjanje i djelovanje „uz Božiju pomoć i u okviru Njegovih principa“. Ibn Kathīr (1999, 1:35) naglašava da Bismillah znači „početak s Božijim imenom, tražeći blagoslov i uspjeh u Njegovom imenu“. Ovakvo tumačenje podržavaju i savremeni autori poput Toshihika Izutsua (1964, 205–207), koji ističe da Bismillah u sebi nosi ideju „moralnog i egzistencijalnog djelovanja u skladu s Božanskim svojstvima“. Stoga se može zaključiti da Bismi ne znači samo „u ime“, nego „s posredstvom uzvišenog obilježja“ — izraz koji obuhvata i semantičku dubinu Božanskog djelovanja i čovjekovog svjesnog sudjelovanja u njemu. Prevod „Istaknutim posredstvom“ (kao što autor predlaže) precizno hvata ovu dublju dimenziju: ukazuje na djelovanje usklađeno s Božijom uputom, voljom i moralnim redom, a ne samo na verbalni čin zazivanja Imena. Referense al-Bayḍāwī, ʿAbd Allāh ibn ʿUmar. Anwār al-Tanzīl wa Asrār al-Taʾwīl. Beirut: Dār al-Maʿrifa, 1988. al-Rāghib al-Asfahānī. Mufradāt Alfāẓ al-Qurʾān. Beirut: Dār al-Qalam, 2007. al-Rāzī, Fakhr al-Dīn. Mafātīḥ al-Ghayb (Tafsīr al-Kabīr). Beirut: Dār al-Fikr, 1990. al-Zabīdī, Murtaḍā. Tāj al-ʿArūs min Jawāhir al-Qāmūs. Kuwait: Maṭbaʿat Ḥukūmat al-Kuwayt, 1994. al-Zamakhsharī, Maḥmūd. Al-Kashshāf ʿan Ḥaqāʾiq al-Tanzīl. Beirut: Dār al-Kutub al-ʿIlmiyya, 1987. Ibn Fāris, Aḥmad. Maqāyīs al-Lugha. Beirut: Dār al-Fikr, 1979. Ibn Kathīr, Ismāʿīl. Tafsīr al-Qurʾān al-ʿAẓīm. Beirut: Dār al-Maʿrifa, 1999. Ibn Manẓūr, Muḥammad. Lisān al-ʿArab. Beirut: Dār Ṣādir, 1994. Izutsu, Toshihiko. God and Man in the Qur’an: Semantics of the Qur’anic Weltanschauung. Tokyo: Keio Institute of Cultural and Linguistic Studies, 1964. Sabri, Mustafa. Mawqif al-ʿAql wa al-ʿIlm wa al-ʿĀlam min Rabb al-ʿĀlamīn. Beirut: Dār al-Kutub al-ʿIlmiyya, 1993.